TESLIĆ - U selu Podovi, nadomak Teslića, već godinama se nije čuo plač novorođenčeta. Ukupno je 12 mještana, a nekada ih je u jednoj kući bilo i po 20. Jedni su se odselili, drugi su pomrli, a u ovom naselju su ostali oni koji više ne mogu da rade, a malo ko ima da im pomogne.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Starica Stana Cvijetić (74) sama živi u svojoj kući. Priča da je slična, sumorna slika i pod krovovima njenih komšija. Žali nam se da je bolesna, da su je godine iscrpile i snaga izdala, te da nema stalnog izvora prihoda. Ali, od svih tih nedaća, najviše je tišti samoća.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

"Sama sam, vala, od kad sam postala", prvo je što nam kaže ova starica, koja žali za vremenima kada je u selu bilo mnogo omladine.

Komšija je, kaže, malo, i kada treba nešto da se uradi, nema ko da se prihvati motike. Pritom dodaje da su se svi koji su ovo selo napustili snašli u tuđini i pošteno žive, a oni koji su ostali, muče se iz dana u dan.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Svi bolesni: "Ni za pare nema ko da radi. U osam-devet kuća nas je samo 12, a svi smo bolesni! Sve do jednog. Mogla bi se stoka držati i lijepo živjeti, ali nema ko. Eto, neki dan komšinicu zaboli, boluje od šećera, i došla Hitna, a ono, nema je ko do auta izvesti. Kakav je to život", pita nas Stana.

Kaže da su tako stari i iznemogli ipak smogli snagu i posijali bašte da imaju od čega da žive.

"Nekad se ponešto uradi. Kako radimo, ne znam ni sama. A ne možemo pustiti da propada zemlja. Nema para, nema se od čega živjeti. Odeš u trgovinu, moraš platiti. Ne preostaje ti ništa nego da siješ, mogao ne mogao, niko te ne pita", žali nam se Stana.

Kaže da i nju muči dijabetes i da ima dana kada joj nivo šećera bude veoma visok.

"Hvala Bogu, sad ima bar tih lijekova, pa se liječimo", dodaje Stana, koja nas je u selu i dočekala, a zatim nam pokazala gotovo netaknute krajolike, šume i proplanke kojim malo ko prolazi.

Stana nas je dovela do kuće komšinice Anđe Cvijetić (77), čiji su sinovi i kćerke, kako ona priča, "u bijelom svijetu". Sa njom živi sin Niko (40), koji nije oženjen. Majci pomaže i od nje se ne odvaja.

"Godine su, djeco moja, uzele svoje. Ne služi me ni zdravlje najbolje. Ništa više nije kao nekada", pripovijeda Anđa.

Oni koji su ostali u tom selu muče se iz dana u dan, priznaje Stana

I ne pamti ova starica kada se dijete u Podovima rodilo. Teško joj je gledati kako ovo selo izumire.

"U ovoj kući nekada ih je bilo dvadesetoro! Jedni su u selu pomrli, drugi se odselili. Ima ih svakud, kako u okolini, tako i u inostranstvu. Djeca su mi u inostranstvu, tamo i unuke imam. Rijetko ih viđam", tihim, jedva razumljivim glasom priča nam potišteno Anđa.

Priznaje da patnja patnju stiže. Posla ima, naglašava, "preko glave", ali nema ko da radi.

"Penziju nemam. Šta ćemo, bavimo se poljoprivredom. Imamo nešto ovčica, kravu, konja, kokoši, svinje. Kamo sreće da je više naroda. Lakše bi nam svima bilo. Kad je ljudi bilo, živjeli smo bogovski", prisjeća se Anđa.

Nekada se pjevalo: Najbliža trgovina udaljena im je više od dva kilometra. Do nje vodi oštećen, makadamski put, koji je već "savladala" ilovača, pa se vozila teško kreću. Do prodavnice idu ili pješice ili konjima, kada treba više namirnica pribaviti.

Anđa naglašava da je selo u planini, te se mašinama zemlja obrađivati ne može.

"A za ručnu obradu zemlje nema ko da pomogne", ističe ova starica.

Njen sin Niko priča nam da nije posla tražio u gradu. Kod kuće dane provodi, gdje pomaže majci.

"Ovdje nas je tek nekoliko mladića mojih godina. Nekad je bilo dosta mladih ljudi, bilo je i pjesme. Pa, dobro, i sad se ponekad zapjeva, ali rijetko", kaže Niko.

U selu su četvorica mladića, od kojih je samo jedan oženjen. Životnu saputnicu još nema ni Nedeljko Vukojević (36). Živi sam. Sam i kuva i pere. Sam se i snalazi za novac, ali to nije nimalo lako. Kako je u djetinjstvu ostao bez ruke, teško je zaraditi, a invalidninu ne prima.

"Izgubio sam ruku kao dječačić. Od čega da živim? Imam jednog konja, tako se snalazim - odem u šumu, usiječem nešto drva, a oni mi prijete kaznama! Šumar me uhvatio, hoće u zatvor da me šalju", požalio nam se Vukojević.

Ipak, ni ovaj mladić se ne predaje. Nije lako, ali se snalaziti mora.

"Prošle sam godine sijao sebi i krompira i svega. Šta ću, tako ću i ove godine. Za hranu ću lako", kaže Nedeljko.

Nije proizvodnja hrane jedini problem mještanima ovog sela. Ni vode u kućama nemaju, pa je dovoze sa izvora. I struje zimi počesto nestane, što je samo jedna patnja više.

"Mjesto nam je lijepo, ovdje svako počne da dolazi od prve jagode do jeseni. Svi dođu, ali odu. Zašto je to tako, ne pitajte me, ne znam", naglašava, dok nas ispraća, Stana Cvijetić.

Pri našem polasku, Stana i njene komšije zahvaljuju nam što smo im bili gosti. Nije im, ističu, lako, ali je lakše kad čovjek muke nekome ispriča. Ako ništa drugo, kako kažu gotovo u glas, "bar će svijet da čuje kako se pate".

Legenda

Mještani Podova pričaju da je selo naziv dobilo prije nekoliko vijekova, i to zbog toga što je, navodno, potpođeno jezero iz kojeg su izlazile zmije.

"Svekar mi je pričao da je on čuo da su iz vode masovno izranjale otrovnice. Dosjete se naši preci da, zbog toga, potpode jezero. Tako je, valjda, selo dobilo ime Podovi. Ali, ko će to tačno znati, to je legenda koja se prepričavala, a da li je tačna, ne mogu vam tvrditi", ispričala nam je jedna starica u selu.

(Nezavisne)